Ne znam uopće kakav uvod bih vam dala u ovu priču.
Chicago trenutno ima 24 restorana s Michelinovom zvjezdicom, od kojih većina ima jednu. Ipak, među zvjezdicom okrunjenim restoranima je i Alinea, restoran koji ih nosi tri. Pod vodstvom velikog chefa Grant Achaza Alinea već godinama drži svoje mjesto u samom vrhu San Pellegrinove ljestvice najboljih svjetskih restorana (iako je 2013. pala na 15.mjesto, Alinea se 2014. vratila u Top 10).
Schwa također ima Michelinovu zvjezdicu. Jednu, ali vrijednu. Mogao bi ih imati i više, ali tu se ne odriču nekih svojih načela i tako im je dobro. Prema nekim izvorima, Schwa je mjesto na koje onaj isti Grant Achaz s početka ove priče, voli doći pojesti. Jela je tamo, navodno, i Michelle Obama, ali i ona je zapravo iz Chicaga, pa nećemo tome davati preveliki značaj. 😉
Međutim, kad uđete u Schwa, ništa od ovoga što sam vam dosad ispričala ne bi vam bilo ni u primisli.
Schwa, riječ koja zapravo označava samoglasnik ə, reflektira pristup chefa Michaela Carlsona hrani: “pared-down”, odnosno sveden na jednostavnu formu. Nakon svega ne znam kako on to misli, jer meni te večeri tamo ama baš ništa nije bilo jednostavno.
U kući prizemnici, i to u svega 75 kvadratnih metara, stala je kuhinja i restoran koji prima 26 gostiju.
Konobara nema. Sav posao rade isti oni chefovi koji kuhaju I serviraju tanjure.
U pozadini piči neki hard core, sa stropa vise žarulje, mračno je, a gosti razgovorljivi i živi.
Menu je jedan, mijenja se sezonski. Sljedova je 9, možda i više. Ne znam ni sama što je dolazilo kao amuse-bouche a što je bio slijed.
Ja sam sa sedmim mogla završiti, ali onda je dolazilo još, i još…Znam kako mnogi pomisle: “Ah, to je sve ionako samo za pod zub, nemaš što vidjeti na tanjuru…”, ali kažem vam, to su tako bogata i teška jela da trebate dobru kondiciju za odraditi večeru tamo.
Iako sam dala sve od sebe da zabilježim ove lude kreacije, slike su ispale loše, ali prostor je bio pretaman za napraviti bilo što bolje od ovoga (zato ni nemam sliku svakog slijeda). Ipak sam odlučila napisati post jer sam mislila da ovo iskustvo moram podijeliti s vama, i da će neke posebno veseliti ovo čitati.
Nakon sorbeta od ružine vodice s krastavcem, koji smo dobili za dobrodošlicu, stigao je žele od krastavca s bobicama od kleka i perlicama od tapioce, posluženim u lila slamci. Svidjelo mi se – maštovito, razigrano, osvježavajuće.
Nakon ovih “igrarija” na stol je stiglo i predjelo. Salata servirana u zdjeli od bijele čokolade (gore). Gledam, razmišljam. OK.
Ali salata je bila fenomenalna, povrće je hrskalo, sve je prštalo svježinom, a onda bih usput s ponekim zalogajem zagrabila samo mali komadić bijele čokolade da bih doživjela cijelu priču koja se kuhala u glavama tih chefova. Ludilo!
Još uvijek smo bili zbunjeni sa svime što se događalo na našem stolu i oko nas. Hrana je stizala relativno brzo, mozak mi nije stigao ni isprocesuriati sve te okuse i doživljaje. Trebalo mi je nešto slano.
Onda je stigao raviol, pa još jedno predjelo (oboje gore na slici). Raviol je bio jakog okusa, težak, putrast, ali ukusan. Sladoledi s pršutom su bili jako dobri, jedno vrlo zanimljivo jelo, slankasto, pasalo mi je.
Mislim da smo još uvijek bili na predjelima, i postajali smo već lagano siti i istovremeno polako nervozni, iščekujuci neki “normalan” tanjur. A tada smo kao nagradu za strpljivost dobili ovo.
Doručak? Šališ se!? Možeš li molim te ponoviti što je unutra?
Ovo mi je bilo jedno od najboljih jela, i iako mi taj slijed nije odgovarao u tom trenutku, kasnije sam puno razmišljala i shvatila da ga nisu imali gdje drugdje (bolje) uvrstiti na menu. Inače nisam veliki ljubitelj kavijara, ali u kombinaciji sa kiselkasto-slatkim borovnicama i jakom kavom, ovo je bio vrhunski doživljaj.
Ovaj restoran je poseban i u vezi pića. Naime, Schwa je BYOB – engl. bring your own bottle – odnosno ovdje sami donosite piće za svoju večeru. Stvari dakako nisu prepuštene slučaju, nego smo, dan prije odlaska na večeru, razgovarali sa chefom i dogovorili koja bi nam vina najbolje odgovarala uz trenutni menu. Restoran samo simoblično naplaćuje otvaranje boce.
A onda je stiglo dugo čekano glavno jelo. Morao mi je ponoviti jedno tri puta da zapišem o čemu se radi.
Pacu riba je velika slatkovodna riba koja živi u rijeci i pritocima Amazone, užasno je ružna i s tim svojim ogromnim zubima podsjeća na piranu. Ali na tanjuru je divna. Mekana, a istovremeno puna, mesnata. Mislim da sama po sebi nema neki poseban okus, ali s mirisom dima od roštilja, i svim ovim dodacima, bila je ravna najboljem mesnom grillu.
Zatim je uslijedilo još jedno “morsko” jelo – školjke, s jabukom, radičem, lychee-ijem, biljem i panna cottom. Vrlo svježe, ukusno, ali za moj ukus (ponovno) nijansu prejako, vjerojatno samo zato što nisam luda za školjkama (ali mužu se jako svidjelo).
Mislila da idemo prema desertu, kad je stiglo ovo.
Brizle. Jela sam ih i pri posljednjem posjetu restoranu (vidi ovdje post o restoranu “One”), ali ovo…ovo je bio apsolutni vrh! Jaki okus brizli utopio se u debelom mekanom tijestu od pohanja, i u paru s kiselkastom gorušicom, bio je najbolji “snack” koju sam jela u životu. Da nam pomogne sa svim ovim, chef nam je donio jedno pivo. A zatim i Fernet liker kao digestive. Trebalo nam je. 😉
Ja sam bila “gotova”. Pobijedili su me. Nisam više mogla zinuti. Nisam se mogla ni ustati. Nije mi se više čak ni desert jeo.
Znam, sad sigurno mislite: “Sad će reći da je došlo još jedno jelo.”
Je, došlo je još jedno jelo.
Zašto mi ovo nisu donijeli tri slijeda ranije? – pitala sam se. Pojela sam par zalogaja, ali samo zato što sam “morala” probati i zato što janjetinu obožavam. Da, čovjek stvarno pomiče granice kad se nađe u ovakvim situacijama. Nemam vam tu što puno pričati, ovo je bio apsolutno savršen slijed. Vizualno jedno od najjednostavnijih jela te večeri, ali tako dobro.
Kao što vidite, uspjeli smo ostati do kraja i završili na najameričkiji mogući način – s “Root beer float“, klasikom koji se teško i može zvati pravim desertom. Root beer nema veze s pivom, osim evenutalno po boji i udjelu ugljičnog dioksida. To je bezalkoholni biljni slatkasti napitak koji se proizvodi od ljekovite biljke sassafras. Amerikanci ga serviraju s kuglicom sladoleda, najčešće vanilije. Inače, svi ti “plutajući” (engl. float) napitci funkcioniraju na način da se na neko gazirano piće stavi kuglica sladoleda (koja onda pluta).
U jednoj mjeri sam očekivala neki posebniji i kompleksniji desert nakon te parade tanjura, ali s druge strane, ovo jelo/piće je idealno zaokružilo cijelu tu vrhunski šašavu gastronomsku priču.
Dolazak u Schwa bio je puno više od dolaska na večeru. To je nešto što ne bih mogla raditi redovito, ne samo zbog novaca nego ni zbog prehrambenih navika. Ali Schwa je bio jedan od najboljih provoda ikada. Ne samo u restoranima. Schwa je doživljaj za život.
Schwa
1466 N. Ashland Ave.
Chicago, IL 60622
(001) 773.252.1466
Petra
Iva @ culinary postcards