Kad se jednog hladnog prosinačkog jutra, prošle godine u Chicagu, potvrdila moja sumnja da sam trudna, ništa se puno nije promijenilo. Nastavila sam ići na posao, kuhati, obavljati kućanske poslove, igrati se s malenom…sve je bilo isto kao i do tada. Činjenicu da sam (opet) trudna primili smo s velikim veseljem, ali smo je takvu ostavili negdje „sa strane“, imavši ionako previše toga na umu. Tjedni su prolazili, i osim mojih mučnina i poneke čudne trudničke želje, ništa se nije mijenjalo. Nikome (misleći prvenstveno na roditelje) u Hrvatskoj nismo rekli tu vijest, pa sam se čak i sama znala uloviti u tome kako samoj sebi govorim „Iva, pa ti si trudna.“ Pomazila bih malo svoj, već polako rastući trbuščić, i krenula dalje. I osjećala sam se pomalo krivom radi toga što bebi i sebi ne poklanjam više pažnje.
Kad se početkom ožujka (ove godine) približio naš povratak u Zagreb, emocije su bile na vrhuncu. Bilo nam je teško oprostiti se od našeg američkog života, starije dijete je postajao svjesno da se s mamom „nešto događa“,a muž i ja smo u isto vrijeme osjećali olakšanje znajući da se vraćamo „kući“ gdje nas čekaju roditelji i prijatelji, i jedan lakši život.
Iako sam po povratku u Zagreb osvjestila trudnoću koja se sad više nije mogla sakriti, brzi tempo na poslu i briga oko malene nisu mi dozvolili da se posvetim svom „drugom stanju“ kako sam željela. I onda, u 31. tjednu, ginekologica mi je rekla: „O, pa Vaša beba je spremna. Ako ne želite roditi uskoro, bilo bi bolje da se primirite.“
Preko noći je sve stalo. Strah je učinio svoje. Otvorila sam bolovanje, muž i roditelji preuzeli su najveći dio poslova, a ja sam počela odmarati, nadajući se samo da nisam zakasnila i da će sve biti u redu, da će beba pričekati još barem mjesec dana, barem…
Naravno da neću stići napraviti sve što sam htjela. Naravno da neću moći spremiti zalihe ljetnog voća i povrća, pripremiti i zamrznuti gotova jela za one prve tjedne kad nam dođe “pojačanje”, napuniti staklenke s granolama, krekerima i keksima… Neću moći ni skuhati sve što mi padne na pamet u naletu inspiracije u najljepšem i najbogatijem godišnjem dobu…Ali jedan sladoled još mogu napraviti. Beba se neće buniti 🙂
KREM SLADOLED S TREŠNJAMA I CIMETOM
– cca 800 ml sladoleda (4-6 porcija) –
Vrijeme pripreme: 20 min (+ vrijeme hlađenja sladoleda)
Sastojci:
440g otkoštenih trešanja (oko 600 g neočišćenih)
2 žličice cimeta
4 žlice (60g) meda
200g čvrstog jogurta
200g Mascarpone sira
Priprema:
- Trešnje otkoštite, dodajte im cimet i med. Pirjajte ih u lončiću na laganoj vatri 15-20 min dok ne omekšaju. Stavite sa strane da se ohlade.
- Dok se trešnje pirjaju, u posudi u kojoj ćete raditi sladoled izmiksajte jogurt i mascarpone. Ako vam se ne da mazati lopatice od miksera radi ovoga, promiješajte sastojke žlicom ili pjenjačom. Bitno je da se Mascarpone dobro izradi i jednolično pomiješa s jogurtom.
- Propirjane trešnje uz pomoć štapnog miksera usitnite i pustite da se ohladi. Ja ih nisam smiksala do kraja već sam ostavila komadiće trešanja, i jako su se fino osjetili.
- Trešnje lagano umiješajte u jogurt smjesu.
- Gotovu smjesu istresite u plastičnu posudu odgovarajuće zapremnine ili punite kalupe za sladoled (na štapiću) i stavite ih u zamrzivač na na par sati*
Potrebno vrijeme će biti kraće ako punite male kalupe (2-3 sata) odnosno duže ako sve ulijete u veliki kalup (najmanje 3-4 sata).
P.S. Za razliku od dosadašnjih sličnih sladoleda na štapiću (kolekcija recepata iz arhive), ovaj je puno kremastiji i masniji, a okus voća, što zbog vrste voća, što zbog začina i pirjanja, mnogo intenzivniji, zbog čega je puno bliži “pravom” sladoledu. Zato nipošto ne preskačite ovaj jednostavni sjajni recept, i uživajte! <3
