Ako ste pratili američki Masterchef, zapravo Top Chef Masters, sigurno ste čuli za Ricka Bayless-a (pobjednik sezone 2009.). Međutim, njegova slavna karijera počela je mnogo prije toga, kad je još 1987. u Chicagu otvorio restoran Frontera Grill, koji dan danas nudi jednostavna, šarena i ukusna jela regionalne meksičke kuhinje. Samo dvije godine kasnije, 1989., Rick u istoj zgradi otvara i restoran Topolobampo, danas jedan od najboljih i najpoznatijih meksičkih fine-dining restorana.
S Topolobampo-om, Rick je podigao je meksičku kuhinju na jedan viši nivo. Koristeći namirnice meksičkih seljaka, ribara i kuhara s ceste, uz dobar upliv kreativnosti i mašte stvorio je kuhinju za koju neki kažu da je ‘vjerojatno najelegantniji i najozbiljniji meksički restoran u zemlji’ (F. Fabricant za NY Times). Inače, ime Toplobampo nije izmišljeno, ime je to jednog idiličnog ribarskog mjesta u Južnom Meksiku. I iako je Rick svoj Topolobampo smjestio u Chicago, miljama daleko na sjeveru, među par tisuća restorana i par milijuna stanovnika, okusi Meksika ostali su netaknuti.
Za doček nove godine muž me odveo u taj restoran. To je bio najveći tulum koji smo si mogli priuštiti dok nam je baka iz Zagreba došla u goste i pričuvala malenu (Hvala, bako) 🙂 I ne samo da me odveo u restoran kod Ricka Baylessa, nego se ponudio i da mi napiše post za blog, jer vidi da ja baš i ne stižem u zadnje vrijeme. Kakav poklon! 🙂
U nastavku pročitajte Vanjine doživljaje Meksika, Meksikanaca u SAD-u, (meksičke) hrane, i naravno, Topolabampa, Rickovog restorana. Zaputite se s nama nakratko u Meksiko. Nadam se da će vam se svidjeti.
p.s. Hvala ti, mužu. <3
Ima li boljeg načina za upoznati neku zemlju od mirisa, okusa i boja koje ta zemlja nudi? Vjerojatno se vrlo malo toga može usporediti s doživljajima koje donosimo kući s putovanja, doživljajima koje smo ‘pokupili’ na kakvoj tržnici, zalogajnici ili dobrom restoranu. Zemlja se zaista može doživjeti kroz kuhinju, i to na više načina: hrana koju jedemo jest odraz klime i namirnica koje zemlja daruje, uvjeta koji omogućuju (ili onemogućuju) njezin rast, običaja i religijskih uvjerenja koji zahtijevaju da se nečega odričemo, ili u većoj mjeri uživamo. Hrana i pogled u nacionalnu kuhinju zaista može biti vodič prema puno dubljim znanjima – hrana je u biti mala enciklopedija življenja. Poznavati hranu, zapravo znači poštovati njeno postojanje, a uživati u njezinim okusima i bojama trebala bi pratiti svijest o blagoslovu koji nam je time podaren. Ako na hranu ne gledamo samo kao na puko zadovoljenje potreba koje znače gašenje gladi i žeđi, hrana može biti putovanje na kojem nikad ranije nismo bili.
Ali, vratimo se kontekstu ove priče. Iako Amerika (SAD) nije Obećana zemlja, ona za milijune ljudi Središnje i Južne Amerike znači spas od teškog siromaštva, bijede, korupcije, kriminala, depresije. Problem nelegalnog useljavanja u ovu zemlju toliko je ozbiljan da su SAD godinama angažirane oko izgradnje velikog zida na krajnjem rubu Saveza. Možda nigdje na cijeloj duljini ovaj zid nije dramatičniji od onog mjesta gdje se nalazi Nogales u Arizoni. Zid koji je izgrađen tamo dijeli sjeverni Nogales od onog južnijeg, Mesičkog. Na tom zidu smo stajali 2010. i gledali u Meksiko koji nam je bio udaljen jedva jedan treptaj. U Meksiko tada nismo ulazili, jer nam je kao hrvatskim državljanima trebala viza (to se od tada promijenilo).
Ipak i unatoč zidu, tisuće Meksikanaca prelazi tu granicu bez dozvole, i traže bolje mjesto pod Suncem, za sebe i svoju obitelj. O ovom je fenomenu snimljen i sjajan dokumentarac “The Wall”, kojeg preporučam pogledati, a više o njemu mozete pročitati ovdje: http://www.thewalldocumentary.com/film/
Mnogi prebjegli Meksikanci legaliziraju boravak i često otvore restorančić, malu zalogajnicu i poslužuju svoje izvrsne domaće specijalitete, svima nama poznate (neću ih ovdje posebno spominjati). Pogledavši tu hranu na malo drugačiji način, bar na sekundu prije prvog zagriza, puno toga o Meksiku biti će nam poznato. I ljutina i kukuruz i papričice i grah i riža reći će nam ponešto o toj velikoj zemlji (koja inace, je isto kao i SAD, zemlja Sjeverne Amerike!).
Iako Rick nije Meksikanac, specijalizira ovu kuhinju skoro cijelu svoju karijeru. Ne znam što bi meksički narod rekao na ove kreacije, ali meni su njegovi tamalesi, svinjetina u umaku od ljutih papričica i ekstravagantni desert s tri vrste kakaa, bili jedno posebno ukusno iskustvo. I sve to uz Margarita Palomas s paprom i papričicama i dovoljnom dozom soli…
Vanja
Odgovori