Oduvijek sam htjela u Lisabon.
Odveo me u Porto.
I dobro da je.
Ako ste došli gledati slike da vidite jel’ Vam se Porto sviđa, odlično ste odlučili. Sigurna sam da će te nakon ovog dvominutnog scrollanja preko posta dobiti želju otići u ovaj divan grad.
Na spomen Portugala pomislim na Lisabon, njegove strme ulice, Fado i žuti tramvaj. Njihov divno ružan jezik. I šarene keramičke pločice. Azulejos. I možda još pokoju priču koju sam čula od onih sretnika koji su tamo nekad putovali.
Jedna od tih priča je da se u Portugalu loše jede. Ili, u drugoj varijanti, da hrana “nije baš nešto”. E ova teška izjava traži detaljnije pojašnjenje, iz moje perspektive, dakako.
Što se Porta tiče, tu se jede puno ribe, ponajviše bakalara. Jede se i drugih morskih plodova, ali i svinjetine, krumpira, riže, graha,… istina je, sve je to dosta teško i masno pripremljeno. Puno je i pržene hrane. I nekih groznih kombinacija, kao što je ona u lokalno najpoznatijem jelu: Francesihni . Uopće ne znam s čime da ju usporedim – Francesihna izgledom prvo asocira na neke lazanje ili musaku, ali je zapravo neka vrsta gratiniranog mesnog sendviča. Između dvije šnite kruha kriju se tri vrste mesa, preko čega je sir, i sve zapečeno pliva u nekom ludom umaku od kečapa i porta i tko zna čega sve još. Jaoj, grozota. Ne, nisam probala 😀
Ali ne bi bilo u redu reći da se u Portu loše jede. Na samoj Ribeiri (relativno turističkom dijelu grada uz promenadu) pronašli smo nekoliko zgodnih mjesta s dobrom i čak jako dobrom hranom, odličnom poslugom, i sve to po relativno povoljnoj cijeni. Jedno od njih je ODE Porto Wine House u kojoj služe samo tri menija na dan (s vegetarijankom opcijom), za ručak i večeru, a sve namirnice su iz lokalnog uzgoja. Osim toga, s ponosom ističu da služe samo najbolje maslinovo ulje i ne koriste mikrovalnu pećnicu. S obzirom da su stalno puni, vrijedi rezervirati mjesto unaprijed, ili prošetati do njihovog malog tapas bara par stotina metara dalje: Esta se-bem.
Za manje od 30 EUR u Esta se-bem smo pojeli nekoliko tapasa (veličine manjeg glavnog jela), a među njima i Caldo verde, portugalsku juhu od kelja i krumpira, izvrsnu hobotnicu s umakon od pečene crvene paprike, prefinu sočnu roladu od naranče, brdo maslina i par čaša vina.
No, ako ne zbog hrane, onda u Porto svakako morate otići zbog pića – istoimenog Porta (Vinho do Porto), desertnog vina koje možete uživati ne samo uz desert, a koje se i danas proizvodi u desecima vinskih podruma smještenih na južnoj strani rijeke Douro (formalno, to više nije Porto već Villa Nova de Gaia). Vrlo popularno među turistima jest uzeti degustacijsku turu po jednom od tih podruma pa ako volite, po preporuci upućujem na Burmester, Calem i Ferreiru.
No Porto je toliko više od hrane i pića.
Toliko boja i živosti, toliko ljepote i pozitive na svakom koraku dugo nisam vidjela.
Ako odlučite dva dana samo šetati okolo po Portu, penjati se njegovim strmim ulicama, zalaziti u skrivene kutke, naluknuti se u koju predivnu crkvu, i gledati u nebo iznad ovog posebnog grada, sigurna sam da ćete uživati.
No mi, kakvi jesmo, htjeli smo još malo uživati i u hrani i iskusiti portugalsku haute cuisine.
Casa de Chá da Boa Nova restoran je jednog od najpoznatijih portugalskih chefova, Rui Paule, koji na vrlo moderan i način prezentira klasična portugalska jela, u svoj svojoj punoći. Njegova jela na momente su toliko bogata i očuvanih, intenzivnih prirodnih okusa pa ćete, primjerice, u ribljem jelu na trenutke dobiti dojam da pijete ili jedete more.
Baš ona “jačina” portugalske hrane vidi se po sastojcima na meniju restorana Casa de Cha da Boa Nova, ali je ona ovdje tako lijepo praćena bogatstvom kompleksnih okusa raznih umaka, želea i pjenica, i tako delikatno servirana na tanjurima koji su svaki priča za sebe.
Da ne zaboravim jedan važan detalj – restoran, smješten u Casi koja je posebna arhitektonska priča za sebe, nalazi se u Leça da Palmeira, malom mjestu udaljenom od Porta 20ak min vožnje autom, i to na samoj obali Atlantika, u neposrednoj blizini prekrasne kapelice Boa Nova (otud i ime restorana, u značenju “dobre vijesti”) koja stoji na mjestu nekadašnjeg franjevačkog samostana iz 13.st.
Toliko ljepote i romantike na jednom mjestu nije bilo lako podnijeti. Ali preporučam da iskušate svoje sposobnosti 🙂
S obzirom da ne idemo baš “često” u Portugal (ovo nam je prvi put, ali sam sigurna da ćemo mu se vratiti), odlučili smo busom potegnuti do Fatime na jedno popodne, budući da je udaljena od Porta manje od 200km.
Iako nisam ljubitelj ovakvih masovnih okupljališta, Fatima je unatoč brojnim turistima i hodočasnicima iznenađujuće mirno i ugodno mjesto.
A i jednoj kavanici usred nekog mini shopping centra rade prefine Pastel de Nata – lisnate košarice punjene kremom od jaja. Kažu da je njihova receptura mrvu drugačija od originala pa su im i dali svoje (lokalno) ime, i da, znam da su totali kič, ali tako su pozitivni i dragi da im je nemoguće odoljeti.
Nakon tih par sati odmaka od stvarnosti i mini resetiranja, vratismo se u “naš” Porto.
I poželjesmo ga nikad ne ostaviti.
Ako vam je malo, na mom instagram profilu možete vidjeti još nekolicinu fotki s ovog putovanja: https://www.instagram.com/culinarypostcards/
Tanja
Iva@culinary postcards
kata
Iva@culinary postcards
Kristina
Iva@culinary postcards
Natalija - Mystic Cakes
Iva@culinary postcards
Mari
Iva@culinary postcards
Gaga - Moje Grne
Iva@culinary postcards
Aleksandra Gorek
Iva@culinary postcards
Sanja Mijac
Iva@culinary postcards
Sunčica
Iva@culinary postcards
Lili @ Travelling oven
Iva@culinary postcards
Natalie
Iva@culinary postcards