Kalendar se istopio, a ja za kraj godine nemam recept za canapé za novogodišnju zabavu, niti za najbolju čokoladnu tortu. Godinu sam odlučila zaokružiti s jednim putopisom, pričom s divnog putovanja s kojeg smo se nedavno vratili.
Za razliku od nas, koji u zimske mjesece idemo u planine na skijanje, mnogi Amerikanci, pogotovo ovi sa srednjeg Zapada, u zimske mjesece bježe u toplije krajeve. Sasvim razumljivo s obzirom da zima, kiša i snijeg počinju krajem studenog i traju skroz do travnja, nekad i dulje. I mi smo odlučili primijeniti taj pristup jer je Chicago zbilja tmuran već tjednima, a takvo, i puno ružnije vrijeme nas, kažu, očekuje i nadalje.
Costa Rica – kako to dobro zvuči.
Od prvog do zadnjeg trenutka boravka u Kostariki, na svakom koraku oduševljavalo nas je prirodno bogatstvo ove “bogate obale” (što u prijevodu sa španjolskog znači ime zemlje). Plantaže kave, banana, cvijeća i paprati, na svakom zavoju stabla egzotičnog voća, polja puna krava i konja,…svaki centimetar ove zemlje je iskorišten.
Nisam znala što očekivati od Kostarike, jer nikad nismo bili u Srednjoj Americi. Odabir je pao na Kostariku jer se ubraja medu najsigurnije zemlje Latinske Amerike, a usto je i poprilično dostupna i popularna za obiteljski odmor.
Ljudi su ovdje veseli, nasmijani, vrijedni. Topli su, iskreni, i jednostavni. U nekim su me stvarima podsjetili na Baležane. Kao da ljudi u siromašnijim zemljama i dalje imaju tu neku jednostavnost koju smo mi Zapadnjaci izgubili. Vesele se malim stvarima, cijene svaki dan. Nema brige, život je lijep. Kako bi Kostarikanci rekli: Pura vida!
Kostarika se smjestila između dva mora – Karipskog na istoku, i Pacifika na zapadu, i upravo je poznata po obalama i krasnim plažama. Mi smo, ovaj put, istražili njezinu unutrašnjost.
Površinom je velika otprilike kao Hrvatska, kao i brojem stanovnika (oko 4,6 milijuna). Iako ju, kao i sve zemlje Latinske Amerike, muče korupcija i sve veci jaz između bogatih i siromašnih, životni standard je dobar, a gospodarstvo u porastu. Zemlja je bogata sirovinama, a osim toga ljudi su iznimno vrijedni, tako da se proizvodi mnogo i izvoz je velik – na prvom mjestu je ananas, zatim banane, a onda kava – kaže naš loklani vodič Will.
Za vrijeme našeg boravka u jeku je bila sezona kave (od studenog do veljače), tako da smo svakodnevno vidjeli rijeke berača kave koji punih košara odlaze kod otkupljivača. 90% berača dolazi iz susjedne Nikaragve, s cijelim obiteljima, jer su za ovaj posao triput bolje placeni nego u svojoj zemlji. U Kostariki se sadi samo arabica, dok je ostale vrste zabranjeno saditi. Tako je odlučila vlada, smatrajući da radi kompetitivnosti treba saditi samo najbolju sortu.
Osim kave, koja je vrlo važna za gospodarstvo ove zemlje, i smatra se jednom od najboljih na svijetu, Kostarika obiluje raznim sortama voća, divnog voća… Jeli smo najbolji mango ikad, slatke banane svih veličina, najsočnije ananase, ali i mnoge egzote, poput guanabane (vodenasto slatko voće koje se krije iza izrazito zelene kore pokrivene šiljastim crnim izraslinama), nancis (slično našoj šljivi bijelici), carambole tj. star fruit-a (ono lijepo žuto voće s tankom korom čiji presjek ima upravo oblik zvijezde), pomarose odnosno vodene jabuke, itd.
Inače je kostarikanska kuhinja vrlo jednostavna – grah i rižu jedu i do dva-tri puta na dan, u vrhu je i meso (pretežito piletina, i govedina), ali i riba, puno svjezeg voća i povrća, krumpiri, kukuruz, i banane.
Jeli smo u običnim lokalnim zalogajnicama i restorančićima, tamo gdje se najbolje može upoznati kuhinja domaćeg stanovništva. Probali smo svašta – olla de carne (juhu s mesom, sličnu našoj domacoj govedoj juhici, ali kiselija, s jukom i chayote-om), sopa negra – crnu juhu, odnosno juhu od crnog graha, koja se često servira s poširanim ili kuhanim jajem, casado – tipični ručak koji se sastoji od rize s grahom i/ili paprikom i lukom, komada pečenog mesa, ribe, ili raznog povrca, salate i pečenih plantana banana; ceviche (sirova riba i drugi morski plodovi s crvenim lukom i limunovim sokom), tortilla aliñada odnosno debelu kukuruznu tortilju punjenu sirom, tamales – kuhanu kukuruznu krupicu sa začinima i rižom, mesom ili povrćem, serviranu u plantaninom listu.
Raznolikost i bogatstvo Kostarike još se bolje vidi u prirodi. Kostarika ima dvadesetak nacionalnih parkova, i još petnaestak rezervata i zaštićenih podrucja, koji zajedno pokrivaju oko 25% državnog teritorija. Tu je i 200-injak vulkana, od kojih je ipak samo nekoliko aktivnih, i područja kojih također tvore nacionalne parkove. Najpoznatiji među njima su svakako Arenal, Irazu i Poas (na slici gore). Fasciniraju.
Geografski smještaj, između dva mora, pogoduje bioloskoj raznolikosti, ali i promjenjivim vremenskim uvjetima u unutrašnjosti. U jednom danu znali smo imati i tri pljuska, niske i guste oblake, ali i najsunčanije trenutke s temperaturama oko 25 C.
Naravno, život postoji i izvan prirode. Nekoliko je većih gradova u Kostariki, a provincije oko glavnog grada – San Josea, i susjedne Alajuele, broje oko 2 milijuna ljudi (dakle skoro polovicu stanovništva). U gradovima se može još uvijek vidjeti prekrasna kolonijalna gradnja, ali su svakodnevni život i kultura vrlo amerikanizirani – sve se može platiti u američkim dolarima, mladi su ludi za američkim lancima brze hrane i televizijom, a tu su i ogranci brojnih američkih i drugih svjetskih korporacija.
Ipak, daleko je Kostarika od Zapada, hvala Bogu. I iako malena, nudi pregršt fenomenalnih stvari – bilo da ste željni surfanja na prelijepim plazama, penjanja na vulkane i istraživanja divlje prirode, šetnji po prašumama, dobre hrane, ili samo lijepog odmora među veselim, krasnim ljudima.
Stavite ju na listu za 2015. ako ikako možete. Bit će to najbolja novogodišnja odluka koju ste napravili.
Odgovori