Vratila se. Želja za pisanjem. Želja za putovanjem.
Živnula sam tamo gdje sam se najviše bojala napraviti (novi) korak. Ponovno sam otputovala.
Zalaz sunca na plaži u Jurmali
Riga se dogodila slučajno i neplanirano.
Baš takva sam i ja otišla na putovanje – neisplanirana, totalno nepripremljena. I mogu vam reći da mi je taj režim baš godio za promjenu.
Pročelja kuća u centru Rige.
Prije osam godina (ajme, zar već osam!?), bili smo u Tallinu koji mi se jako svidio. Bio je to prvi pravi sjeverni grad u Europi koji sam posjetila, i na temelju kojeg sam stvorila neku svoju sliku europskog sjevera.
Pretpostavljala sam da će slično biti i u Rigi.
Čudno je to kako vučemo paralele između nekih mjesta, iako ih još nismo ni vidjeli, a samo na temelju toga što su u pitanju susjedne države, ili države koje su jednom u povijesti postojale u nekoj zajedničkoj formaciji. S druge strane, kad mi netko o Hrvatskoj priča kao o „bivšoj Jugoslaviji“, i kaže da je jednom davno bio u Splitu-Beogradu-Sarajevu-gdjegod (u Jugoslaviji) – pa je to kao i da je bio u Zagrebu, jel‘ -dobijem ospice. 🙂
Nego, da se vratim na Rigu.
Toranj crkve Sv. Petra, tik do možda najpoznatijeg riškog trga na kojem se nalazi Kuća Crnoglavih
Kuća Crnoglavih (Melngalvju nams), u kojoj su se od 14. stoljeća održavala razna druženja i proslave. U 17. stoljeću kuću su prisvojili “crnoglavi”, njemački trgovci, koji su postali njezini glavni gosti.
Riga vam je pravi sjeverni grad.
Hladna je, malo mračna, malo siva, i malo nostalgična.
Međutim, njezine fasade jako su šarene i uredne, a priroda u okolici grada, prekrasna.
Pogled na ogromna šumska prostranstva i izlaz na Baltičko more na trenutke vas baca u neka prošla vremena i trenutno smiruje.
Na svakom koraku u Rigi se miješaju ruski i skandinavski geni. Na licima ljudi, u njihovom govoru, na pročeljima kuća i na jelovnicima u brojnim restoranima.
Danas Riga broji skoro 700.000 stanovnika i najveći je latvijski, ali i baltički grad. Oko 50% stanovništva Rige čine Latvijci, a 40% Rusi. Iako u Europskoj uniji, utjecaj Rusije je neminovan, pa djeca i danas u školi uče ruski, a rusku ćirilicu ćete vidjeti kako u dnevnim novinama, tako i na velikim jumbo plakatima.
Taj zanimljivi spoj baltičkog, skandinavskog, i ruskog, možda čak najbolje možete osjetiti na Središnjoj riškoj tržnici (Centrāltirgus), jednoj od najvećih tržnica u Europi.
Smještena u 5 velikih hangara – paviljona, koji su se nekoć koristili za smještaj Zeppelina, tržnica broji preko 3000 štandova, i 80 do 100 tisuća posjetitelja na dan!
Paviljoni su podijeljeni tematski – mesni, mliječni, riblji, povrtni, i gourmet, a između njih, na cesti i u prolazu, smješteni su još deseci štandova sa svim i svačim.
Prodavačica krumpira i luka između dva paviljona na Središnjoj riškoj tržnici
Pekarnica s euro-azijskim specijalitetima na ulazu u riblji paviljon.
Simpatična konobarica u kantini “Silkites un Dillites”, sa svježom ribom i ribljim specijalitetima.
Prodavačica čaja, trava, meda… gourmet paviljon.
Vitrina s dnevnom ponudom hladnih jela, tipična za ruske zalogajnice, “Kafejnice”.
Za razliku od pomalo starinskog štiha tržnice, restoranska scena u Rigi poprilično je u tijeku s modernim trendovima, i dobrim i lošim.
S obzirom da nismo imali vremena puno isprobavati, odlučili smo se za jedan ljepši restoran s modernom latvijskom kuhinjom.
3 pavaru (u prijevodu: 3 kuhara) smješten je u mirnijem dijelu grada, u maloj romantičnoj uličici, ali nije nimalo uspavan.
Njegova tri kuhara, i cijeli tim, u modernom ambijentu pripremaju uzbudljiva jela koja su kombinacija prepoznatljivih latvijskih namirnica (poput ribe i pasjeg trna), u nekom novom ruhu.
Iako smo zaključili da Latvijci jedu za moje pojmove malo pretešku i premasnu hranu, večera je bila odlična.
Nakon ribljeg predjela (dimljena jegulja s pireom od jabuke, jogurtom i kiselim celerom), odlučila sam se za laganiji vegetarijanski glavni slijed – crnu kvinoju s latvijskom fetom, mrkvom i dunjom.
Crna kvinoja na pireu od dunje, s mrkvom, lukom i latvijskim feta sirom
Ono što me, kao ljubiteljicu doručka, posebno veselilo, su kaše koje su se posluživale na švedskom stolu za doručak (očiti utjecaj ruske gastronomije). Kaša je bila tako kremasta, gusta, slasna, a koliko sam uspjela detektirati, napravljena od zobi, heljde, lanenih sjemenki, i možda još neke žitarice. Uglavnom, idealna za ta jesenska hladna jutra.
Sve u svemu, što se hrane tiče, ne mogu donositi neke velike zaključke – bili smo prekratko i probali premalo – ali, Latvija definitivno nudi neke, za nas, netipične okuse, i kombinacije.
I zato baš mislim kako bih se mogla vratiti u Rigu.
Po još puno toga – novoga i drugačijega.
Petar